Treba svakako vratiti bezvremenost i napraviti nesto živo, jos življe od djetinjstva i odrastanja. A Vi to radite. I to je lijepo, najljepše.
Jeste li zapazili koliko puta u danu, satu, životu kažete riječ vrijeme? Pa vrijeme je novac…U moje vrijeme… Kakvo će vrijeme…Vrijeme je za odmor…itd…Sigurno bi više vremena potrošili na brojanje vremena nego na življenje! Mi smo, zapravo vremensko-mislilačka bića koja razbijaju svoj život na sate, minute i sekunde opsjednuti idejom da ćemo struktuiranjem vremena učiniti življenje istog lakšim i jednostavnijim.
No, mora li zaista tako biti? Mora li se vrijeme mjeriti po skali budućoj, prošloj ili se može zastati i početi ga mjeriti u krugovima? Kao što, uostalom i kazaljke na satu idu u krug, zar ne?
Postoje ljudi koji su stvarali i stvaraju ne razmišljajući o vremenu u obliku kazaljki na satu. Oni ne misle na vrijeme u strelicama koje više ili manje ’ubadaju’ kad pogledamo unazad. Oni ne spominju ’neko’ vrijeme: prošlo, buduće.. već ovo sada – živo vrijeme.
Bace težak kamen u mirnu i ustajalu vodu, a probudjeni valovi koje je taj isti kamen uzbudio, u početku snažni, polako se stišavaju obećavajući mirno more. Ta nada da će sve biti ’bezvremeno lijepo’ nas vraća u djetinjstvo kad nije postojao pojam vremena, kad smo u krevet lijegali s maminim poljupcem za laku noć i budili se ujutro ni trenutka stariji! Jutra, poslijepodneva, večeri su prolazili, a mi smo ostajali jednako stari jer naša svijest o starenju i prolasku u vremenu nije se još brojala.I napravili smo mnogo za to vrijeme – odrastali smo. I odrasli.
Treba svakako vratiti bezvremenost i napraviti nešto živo, još življe od djetinjstva i odrastanja. A Vi to radite. I to je lijepo, najljepše.
Mirjana T.