Škembići i Tabuli

Pre neki dan u Rijadu (a to beše u februaru 2017), na prijemu za privrednike iz zajedničke delegacije BiH i Srbije, u prvoj takvoj poseti Saudijskoj Arabiji, beše prebogata trpeza u kući braće Al Husain.  Među inim kulinarskim zadovoljstvima beše i jedna salata koja se često stavlja na stol arapskog mediteranskog sveta. Pitaše me šta je a ja nikako da se setim imena, iako sam je često jeo. Radi se o Tabuli (ili Tabula –kako gde vole da je nazovu). 

Na prvi pogled se vidi da je glavni sastojak peršun. A peršun dobro ide sa dresinzima na bazi limuna ili limete. Obično ide malo lišća sveže mente i mladi luk (može i onaj stariji), maslinovo ulje i posebna žitarica koja se zove bulgur. Taj bulgur je specifičan jer ga ne treba previše natapati pre stavljanja u salatu. Stavite ga u toplu vodu i nakon sat on je spreman. Neki dodaju i krastavac i paradajz. Važno je da se dobro i sitno isecka i pomeša. I da odstoji. Pravi Tabuli je najbolji sutradan.

Onaj koga smo jeli u Rijadu ima više peršuna od ovog na slici. Ali suština je uvek u mašti i iskustvu domaćice. 

Samo koji dan ranije u zamrznutom Beogradu, dok sam čekao autobus za selo, svratim na Lastinoj stanici do staničnog bifea. Bife prepun izbeglica kojima je prostor od železničke stanice do Lastine autobuske stanice mesto prebivališta i slobodna zona. Sede u grupama uz mobilne telefone čije se baterije pune na šalterima za struju. Već su savladali veštinu izlaženja na kraj sa kelnerom koji ih opominje da se u bifeu ne može sedeti bez naručivanja. Tako na pola sata neko od njih naruči čaj (100 dinara) i tako ostaju u toplom bifeu i krate svoje dane očekujući vesti od onih koji su se domogli Nemačke i praveći fantastične konstrukcije kako preći granicu. 

Flegmatični kelner, monotonog govora i hoda, sa rečnikom od 50-tak reči na engleskom komunicira sa njima kao da je celog života radio u nekom Kandaharu ili Pešavaru. 

Pitam ga ima li šta kuvano da se pojede.

„Ostali samo škembići u saftu“. 

„Dogovoreno, davaj“

Pogledajte ih samo, prosto se tope u ustima. 

Prošla je ponoć u Džubejlu, gradiću Saudijske Arabije na obali Persijskog zaliva. U apartmanu do mene zviždi klima uređaj kao lokomotiva pred ulazak u tunel. Danas je pala temperatura dnevna na nekih 17-18. Noćas se očekuje dalji pad da bi ujutro bilo oko 4-5. Hladnoća. Ljudi na recepciji samo o tome pričaju. Uključuju grejanje na klimama a one jadne nenavikle da greju odupiru se i zvižde li zvižde. Ali će imati majstori za održavanje klima posla. 

A dok ovo pišem, gledam gornju sliku i nešto si mislim kako bi dobro došla jedna porcija vrućih škembića u saftu. Makar i uz Tabuli. 

Vaš Branko Al-Rahafi


Don’t let anyone break your wings, you’re free. Fight and get your rights!

Rahaf je 18.godišnji  borbeni devojčurak.

Ona je iz Saudijske Arabije i odlučila je da svoju slobodu od očevog starateljstva nad njenom sudbinom izbori na način koji je zaokupio svetsku pažnju. Otac joj je gradonačelnik jednog gradića u Istočnoj provinciji i, obzirom da je porodica dosta imućna, često su putovali napolje. Oko Nove godine nađoše se u Kuvajtu i Rahaf odluči da se ne vraća u Saudiju. Nije više mogla da podnese da drugi odlučuju o njenom životu. Otac je nameravao da je uda bez njenog pristanka a kažnjavao ju je za sitnice. Npr. zato što se ošišala.

Da vas podsetim, sistem muškog starateljstva po zakonima važećim u Saudijskoj Arabiji, podrazumeva da ženska osoba bez odobrenja staratelja ne može izvaditi pasoš, putovati u inostranstvo, dobiti državnu stipendiju za studiranje napolju, ne može se udati, kretati u javnom prostoru, a to ide dotle da npr. bez starateljevog odobrenja ne može izaći čak ni iz sigurne kuće za žrtve nasilja u porodici. To je u praksi često samo formalnost, ali ne mora da bude. Zakon npr. kaže da osoba pod starateljstvom može da dobije smrtnu kaznu ako se ne pokori nalogu oca ili nekog drugog staratelja. A kada devojka „osramoti“ familuju, dešava se da je familija ubije a da se vlast u to ne meša i ne proganja ubice. Ponavljam, dešava se retko, ali se dešava.

Kako se Rahaf odrekla islama, možete zamisliti kakva bi je porodična kazna stigla. A za odricanje od islama po zakonu sledi smrtna kazna. 

Muško starateljstvo praktično prati ženu od rođenja do smrti. A staratelj bude obično otac, brat, muž ili pa i sin ako ovih prethodno nabrojanim nema u životu.

Rahaf je u Kuvajtu otišla od roditelja, sela na avion za Tajland kao tranzitnu zemlju na putu za ciljanu Australiju čiju je vizu imala i gde je htela zatražiti azil. Otac to na neki način sazna i digne frku. Kada je Rahaf u tranzitu na aerodromu u Bangkoku htela na pređe u avion druge avio kompanije za Australiju, presretnu je konzularni činovnici njene zemlje da je vrate u Kuvajt istim avionom kojim je došla. Ona ne htede, oni joj uzoše pasoš a tajlandske imigracione vlasti su pod pritiskom saudijske strane hteli da je repatriraju u zemlju iz koje je došla jer je tobože bez odgovarajućih viza ušla u Tajland.

Rahaf se ne dade izmanipulisati te se zakamuflira u sobi hotelskog aerodroma 

(navodno dok se razreši papirologija) i preko tvitera i drugih društvenih mreža alarmira javnost. Za nju se smesta zauzeše razni borci za ljudska prava, komesarijat UN za izbeglice i uz veliku podršku javnosti, tajlandska vlast nađe zakonit način da izbegne saudijski pritisak za izručenje.

Rahaf dobije od UN izbeglički status i izgleda da će je Australija prihvatiti.

Ako sam sa ovom životnom pričom dosadio, jer iz mojih ranijih pisanja znate o položaju žena u KSA, onda moram samo da vas podsetim koliko je važno da primer jedne 18. godišnje devojke pokaže da je moguće razbijati feudalnu ili čak robovlasničku tradiciju jedne po zakonima i običajima duboko konzervativne zemlje.

A takvu vrstu promena ne donose spoljni politički pritisci niti raznorazni humanitarci. Kreće to iznutra. A  protivrečnost između konzervativne tradicije i zakona i modernog shvatanja života i sveta sve više narasta. Do pre neku deceniju devojke u KSA nisu mogle da studiraju, danas ima više devojaka na studijima od muškaraca.

Internet, mobilni telefoni su uneli gotovo bih rekao revoluciju sa dostupnošču informacijama čije se širenje ne može sprečiti nikakvim zabranama.

Primera kao što je Rahaf ima dosta. Svake godine nekoliko puta ima tih pomalo spektakularnih slučajeva. I biće ih.

Xxx

Mladi 33. godišnji prestolonasledni, kraljev sin, Muhamed bin Salman, već više od godinu dana nagoveštava postepenu modernizaciju kraljevine. I taman kada je pridobio dobar deo svetskog javnog mnenja i uživao podršku mladih u KSA (gotovo 70% stanovništva je ispod 30 godina starosti) i počeo da ograničava prejaku ulogu religioznih krugova u zemlji, desi mu se – ubistvo Kašogdžija. Saudijskog novinara, u saudijskom konzulatu u Turskoj. Ubiše ga i raskomadaše leš (ostaci nisu pronađeni a pitanje je da li ih uošte ima). Pratili ste verovatno šta se dešavalo, pa neću u detalje.

Svetska javnost uhvati saudijsku državu u laži, a nalogodavstvo ide do samog prestolonaslednika. Tramp  uze da spasava prestolonaslednika a cena će pretpostavljam biti da svoju buduću kraljevinu vodi ka još većoj modernizaciji. A Putin iz svojih praktičnih razloga (dogovor oko nafte) i političkih interesa je pomogao Trampu te mladi princ prežive.

Da bi se našao pred  ozbiljnim i teškim zadatkom reformi.

Kašogdžijeva smrt možda spasi druge živote.    

Kada se izborila za sebe, Rahaf je na tviter nalogu napisala:

Don’t let anyone break your wings, you’re free. Fight and get your rights!

Nema potrebe za prevođenjem. Ključne reči: krila, sloboda, borba, prava.

Vaš Branko Al-Rahafi

Kako Vas mi vidimo

Svi mi želimo biti sretni. 

Netko sreću traži u novcu, u drugim ljudima ili kroz toplinu dobrih djela. 

Nije važno gdje i koliko dugo je tražimo, jer kad ju ostvarimo zaboravljamo na put kojim smo prošli kako bismo uživali u trenutku njenog djelovanja.  

Sreća kojom se meni moje srce smije jest sreća kad ugledam polaznike mog plesnog tečaja  kako uživaju plešući, kao jedno, kao pravi tim, zajedno. 

Naime, domena kojom ja usrećujem, barem tako mislim,  i koja mene usrećuje, u to sam siguran, jest  ples. Ples u paru. 

Djelujući kao učitelj plesa plesao sam s različitim osobama.

Svi su oni za mene različiti, uvijek posebni, uvijek dragi. 

Pa makar i  drukčijeg karaktera, drukčijih misli, drukčijeg ponašanja. 

Svatko od njih ima svoju priču, svoj stav, svoj život. 

Neki su posebno duhoviti, neki šutljivi, ponekad i malo mrki. 

Postoje i oni koji samo gledaju, gledaju i ne prilaze. Takvi su mi osobito dragi jer iz njih izrastaju najbolji učenici već s prvim korakom približavanja i otvaranja. 

Postoje  i oni veoma vedrog duha, njihova vedrina ispunjava prostor silnom ljepotom, strašću, srećom i besprijekornim uživanjem. 

Plešući, oni koji liječe plesom svoju tugu kao i oni koji su razočarani, pa i oni koji su izgubili osjećaj onog savršenog uživanja,  prestaju biti tužni, prestaju biti nesretni i nesavršeni. 

Jer ples ne ostavlja prostor za te, uvjetno rečeno, loše emocije. 

Ples ih brzo preusmjeri ka onima ljepšima. 

On nas sve vraća predivnom i dobrodošlom osjećaju sreće i zadovoljstva.

Nitko ne zamjera kada pogriješimo, jer mi, i kada pogriješimo, griješimo zajedno i kao učitelj i kao učenik. 

Ritam kao osnova koja popunjava korake plesa također omogućava naše opuštanje u svakom segmentu uživanja. 

Bez obzira kakvi ste, odnosno kakvi smo, svi mi volimo glazbu, svi mi osjećamo glazbu u sebi na svoj osobni i ujedno najbolji način. Ona nas  pokreće da podijelimo osjećaj i strast plesa plešući  jedni s drugima ali i u svojoj okolini. 

Zamislite samo kako bi svijet izgledao da se zakotrljamo kroz grad uz slow –slow- quick- quick? Vrlo vjerojatno ste  to već pokušali. Ja jesam!

Ono što je posebnost plesa jest njegova beskonačnost. Ples nikada ne prestaje u nama. On je u svakom pokretu, u svakoj našoj životnoj dobi od one najranije pa do kasnih dana. On je tu  kada i nije formalno ples, odnosno određena vrsta plesa. 

Učenjem plesa s instruktorom  plesa širite svoja znanja o plesu, upoznajete nove mogućnosti,  nove korake, razvijate svoje osobne potencijale, jačate ili tek stječete samopouzdanje, uživate u svakom trenutku  njegovog trajanja, nastavljate plesati i kad ste sami. Ne želite da prestane. 

Utječete, bez ikakve sumnje, na sreću, zadovoljstvo i kreativnost  instruktora.

Hrvoje, instruktor plesa

Godišnji odmor (1)

„Kud god se krene korakom, gdje god se okrene pogledom, svugdje naokolo hodajuće samoće sa sladoledom u jednoj ruci i pametnim telefonom u drugoj.“

„Neke poznate dane u tjednu s poznatim rasporedom, u jednom trenutku, odlučno zamjene neki drugi dani za koje inače znamo da postoje, ali nam se teško prisjetiti njihovog imena. 
Jutro, sa svjetlo plavim nebom iznad, i istim takvim ručnikom ispod nas, izmješteni na nekom novom, uglavnom nepoznatom nam mjestu, otkrivamo novu ljepotu već izoštrenim čulima. Također nam se pritom, pruža mogućnost za upoznavanje samoće na 101 način, kako bi se vješto izrazili kuhari pri spravljanju jela ili pisci recepata za veliku knjigu kuharskih vještina. 

Kud god se krene korakom, gdje god se okrene pogledom, svugdje naokolo hodajuće samoće sa sladoledom u jednoj ruci i pametnim telefonom u drugoj. Hodaju tako u raznim okvirima svojeg bića i ogradama svoje samoće. Ponekad se ta ograda razbije prilikom nekog događaja, doticajem s nekim doživljajem, novom porukom na fejsbuku, Instagramu, mailu… ali, njeni okviri ostaju netaknuti. Pogled na te hodajuće samoće još više nas podsjeća na vlastitu i njoj je za let potrebno više od krila, istezanja ruku i napinjanja vratnih žila.

Jedina razlika od „naše“ i „njihove“ samoće jest, da je naša dragovoljno izabrana možda čak i sa tom svrhom da bude ostvarena do krajnjih granica izdržljivosti, a možda i zato da se iz nje nešto izrodi, nešto aktivno, pozitivno, zanimljivo, kao u romanima…, nikad se ne zna. 
Cilj je svakako pustiti mozak na vodu i otpustiti ga u plavetnilo neba da kao zmaj lebdi u našim glavama slobodno i nesputano. Ta neobuzdanost spada u jedan od onih razloga u nizu koji se broje u svrhu smisla postojanja, valjda. Kažu neki pametni ljudi da u životu treba zauzeti položaj, pa ako je moguće skratiti liniju borbene fronte na svim poljima, jer bitka je u svakom slučaju izgubljena – kraj dolazi kad-tad, a samo neizvjesnost njegovog definitivnog oglašenja, u međuvremenu, ostavlja nam prostor za zauzimanje novog položaja, ne misleći pritom na dužinu cijele fronte. Ipak je to samo jedna jedina bitka koja se zove „Život“.

„Život ima točno onu vrijednost koju mu pridajemo“ kaže slavni I. Bergman, a to je jedino što sa svojom voljom možemo učiniti – proživjeti i preživjeti. Ove godine je to ovaj Godišnji odmor. Slijedeće godine isti scenarij, drugo mjesto zbivanja.

M.T.

Živo vrijeme

Treba svakako vratiti bezvremenost i napraviti nesto živo, jos življe od djetinjstva i odrastanja. A Vi to radite. I to je lijepo, najljepše.

Jeste li zapazili koliko puta u danu, satu, životu kažete riječ vrijeme? Pa vrijeme je novac…U moje vrijeme… Kakvo će vrijeme…Vrijeme je za odmor…itd…Sigurno bi više vremena potrošili na brojanje vremena nego na življenje! Mi smo, zapravo vremensko-mislilačka bića koja razbijaju svoj život na sate, minute i sekunde opsjednuti idejom da ćemo struktuiranjem vremena učiniti življenje istog lakšim i jednostavnijim.

No, mora li zaista tako biti? Mora li se vrijeme mjeriti po skali budućoj, prošloj ili se može zastati i početi ga mjeriti u krugovima? Kao što, uostalom i kazaljke na satu idu u krug, zar ne?

Postoje ljudi koji su stvarali i stvaraju ne razmišljajući o vremenu u obliku kazaljki na satu. Oni ne misle na vrijeme u strelicama koje više ili manje ’ubadaju’ kad pogledamo unazad. Oni ne spominju ’neko’ vrijeme: prošlo, buduće.. već ovo sada – živo vrijeme.

Bace težak kamen u mirnu i ustajalu vodu, a probudjeni valovi koje je taj isti kamen uzbudio, u početku snažni, polako se stišavaju obećavajući mirno more. Ta nada da će sve biti ’bezvremeno lijepo’ nas vraća u djetinjstvo kad nije postojao pojam vremena, kad smo u krevet lijegali s maminim poljupcem za laku noć i budili se ujutro ni trenutka stariji! Jutra, poslijepodneva, večeri su prolazili, a mi smo ostajali jednako stari jer naša svijest o starenju i prolasku u vremenu nije se još brojala.I napravili smo mnogo za to vrijeme – odrastali smo. I odrasli.

Treba svakako vratiti bezvremenost i napraviti nešto živo, još življe od djetinjstva i odrastanja. A Vi to radite. I to je lijepo, najljepše.

Mirjana T.

Slobodno vrijeme umirovljenika

Stojim na Glavnom kolodvoru i čekam tramvaj za Frankopansku. Nema ga, opet neki radovi, tipično ljeto u Zagrebu.
Pogledom kružim i promatram ljude na stanici. Radni narod poput mene koji je osuđen provoditi ove vruče dane na radnom mjestu. Sretni ili nesretni najčešće ovisi o danu u tjednu. Ponedjeljkom su uglavnom tmurni, a petkom puno vedriji. Studenti i učenici, sretni jer im je ovo zadnji tjedan predavanja. I na kraju treća skupina koja je najbrojnija oko 8-9 ujutro i, zanimljivo, oko 12-13 popodne. O prve dvije skupine se sasvim dovoljno govori u našim medijima, iako se ništa ne rješava, ali moje misli preokupirala je treća skupina, umirovljenici, kako oni koriste svoje slobodno vrijeme kojega imaju u izobilju.

U uredu se bacam na istraživanje. Prema HZMO-u prosječna mirovina u RH je oko 2.500,00 kn, visina ovisi o vremenu kada se otišlo u mirovinu (prema kojem Zakonu), da li se radi o invalidskoj, starosnoj ili obiteljskoj mirovini, da li je osoba radila u privatnom ili javnom sektoru, itd. Ali kad sve uzmemo u omjer, dolazimo do prosjeka oko 2.500,00 kn.
Ako u kućanstvu žive dva umirovljenika s prosječnim mirovinama, kako oni provode svoje slobodno vrijeme, ili još bolje pitanje, kako bi mogli provoditi slobodno vrijeme?
Prosječna troškovi hrane i režija domaćinstva s dvoje umirovljenika u Zagrebu iznose oko 3.600,00 kn. U te troškove nisu uračunati troškovi zdravstvene njege i pretpostavka je da nemaju osobni automobil. Ako dodamo još troškove zdravstvene njege – dvije police dopunskog zdravstvenog osiguranja i dodatna plaćanja lijekova u ljekarni, prosječni troškovi domaćinstva rastu na 4.000,00 kn. Dakle, našim umirovljenicima ostaje oko 1.000,00 kn. I što s njima?

Moram naglasiti da je ova priča postavljena u idealne uvjete, poznato je da postoji jako puno umirovljenika koji su ispod navedenog standarda ali i oni koji imaju veća primanja.
Ako naši umirovljenici odluče pola od ostatka primanja pokloniti svojoj djeci i/ili unucima, njima ostaje oko 500,00 kn potrošiti samo na sebe, ali gdje?

Danas je već dobro poznato da ako ljudi aktivno provode dane u mirovini, dulje žive, zdraviji su i zadovoljniji. Najgora opcija je sjediti u kući i ništa si ne priuštiti, jer, ipak su to ljudi koji su cijeli život radili, zašto?
U razvijenim zemljama umirovljenici prodaju ili poklanjaju nekretnine i ostatak života provode u putovanjima i druženju. Na putovanjima upoznaju nove kulture, ljude, zabavljaju se (društvene igre i ples). Možda si naši umirovljenici ne mogu priuštit sve to, ali mogu barem neke segmente.

U Zagrebu postoje razne udruge za starije osobe koje za malo novca pružaju starijoj populaciji dovoljno veselja da bi oni živnuli. Tako naši umirovljenici mogu igrati razne društvene igre sa svojom generacijom (bingo, bridž,…). Nadalje su organizirani razni jednodnevni izleti za 80-120 kn po osobi. A za one koji vole pokret i ples, postoje udruge koje daju tečaj plesa i organiziraju plesnjake za svoje članove. I to ne bilo kakve plesnjake, balove, za koje se sudionici uređuju i pokazuju sve što znaju i ne znaju, uz puno zabave, smijeha, podrške i razumijevanja.

Pa zašto ne potrošiti 500 kn na sebe svaki mjesec ako će dobiti puno novih prijatelja, proširiti si vidike i prisjetiti se kako smo se svi nekada zabavljali. Nekada, kada su na svakoj terasi plesali parovi uz živu glazbu. I to ne samo na moru, nego i u Zagrebu, Osijeku i drugim gradovima diljem lijepe naše.

I na kraju, svaki stari bračni par, kada bi nekoliko puta mjesečno zaplesao valcer , sambu ili rumbu, sjetili bi se zašto su toliko godina zajedno i koliko se vole! A za to im ne treba puno novaca, samo dobra volja!

Borna