Don’t let anyone break your wings, you’re free. Fight and get your rights!

Rahaf je 18.godišnji  borbeni devojčurak.

Ona je iz Saudijske Arabije i odlučila je da svoju slobodu od očevog starateljstva nad njenom sudbinom izbori na način koji je zaokupio svetsku pažnju. Otac joj je gradonačelnik jednog gradića u Istočnoj provinciji i, obzirom da je porodica dosta imućna, često su putovali napolje. Oko Nove godine nađoše se u Kuvajtu i Rahaf odluči da se ne vraća u Saudiju. Nije više mogla da podnese da drugi odlučuju o njenom životu. Otac je nameravao da je uda bez njenog pristanka a kažnjavao ju je za sitnice. Npr. zato što se ošišala.

Da vas podsetim, sistem muškog starateljstva po zakonima važećim u Saudijskoj Arabiji, podrazumeva da ženska osoba bez odobrenja staratelja ne može izvaditi pasoš, putovati u inostranstvo, dobiti državnu stipendiju za studiranje napolju, ne može se udati, kretati u javnom prostoru, a to ide dotle da npr. bez starateljevog odobrenja ne može izaći čak ni iz sigurne kuće za žrtve nasilja u porodici. To je u praksi često samo formalnost, ali ne mora da bude. Zakon npr. kaže da osoba pod starateljstvom može da dobije smrtnu kaznu ako se ne pokori nalogu oca ili nekog drugog staratelja. A kada devojka „osramoti“ familuju, dešava se da je familija ubije a da se vlast u to ne meša i ne proganja ubice. Ponavljam, dešava se retko, ali se dešava.

Kako se Rahaf odrekla islama, možete zamisliti kakva bi je porodična kazna stigla. A za odricanje od islama po zakonu sledi smrtna kazna. 

Muško starateljstvo praktično prati ženu od rođenja do smrti. A staratelj bude obično otac, brat, muž ili pa i sin ako ovih prethodno nabrojanim nema u životu.

Rahaf je u Kuvajtu otišla od roditelja, sela na avion za Tajland kao tranzitnu zemlju na putu za ciljanu Australiju čiju je vizu imala i gde je htela zatražiti azil. Otac to na neki način sazna i digne frku. Kada je Rahaf u tranzitu na aerodromu u Bangkoku htela na pređe u avion druge avio kompanije za Australiju, presretnu je konzularni činovnici njene zemlje da je vrate u Kuvajt istim avionom kojim je došla. Ona ne htede, oni joj uzoše pasoš a tajlandske imigracione vlasti su pod pritiskom saudijske strane hteli da je repatriraju u zemlju iz koje je došla jer je tobože bez odgovarajućih viza ušla u Tajland.

Rahaf se ne dade izmanipulisati te se zakamuflira u sobi hotelskog aerodroma 

(navodno dok se razreši papirologija) i preko tvitera i drugih društvenih mreža alarmira javnost. Za nju se smesta zauzeše razni borci za ljudska prava, komesarijat UN za izbeglice i uz veliku podršku javnosti, tajlandska vlast nađe zakonit način da izbegne saudijski pritisak za izručenje.

Rahaf dobije od UN izbeglički status i izgleda da će je Australija prihvatiti.

Ako sam sa ovom životnom pričom dosadio, jer iz mojih ranijih pisanja znate o položaju žena u KSA, onda moram samo da vas podsetim koliko je važno da primer jedne 18. godišnje devojke pokaže da je moguće razbijati feudalnu ili čak robovlasničku tradiciju jedne po zakonima i običajima duboko konzervativne zemlje.

A takvu vrstu promena ne donose spoljni politički pritisci niti raznorazni humanitarci. Kreće to iznutra. A  protivrečnost između konzervativne tradicije i zakona i modernog shvatanja života i sveta sve više narasta. Do pre neku deceniju devojke u KSA nisu mogle da studiraju, danas ima više devojaka na studijima od muškaraca.

Internet, mobilni telefoni su uneli gotovo bih rekao revoluciju sa dostupnošču informacijama čije se širenje ne može sprečiti nikakvim zabranama.

Primera kao što je Rahaf ima dosta. Svake godine nekoliko puta ima tih pomalo spektakularnih slučajeva. I biće ih.

Xxx

Mladi 33. godišnji prestolonasledni, kraljev sin, Muhamed bin Salman, već više od godinu dana nagoveštava postepenu modernizaciju kraljevine. I taman kada je pridobio dobar deo svetskog javnog mnenja i uživao podršku mladih u KSA (gotovo 70% stanovništva je ispod 30 godina starosti) i počeo da ograničava prejaku ulogu religioznih krugova u zemlji, desi mu se – ubistvo Kašogdžija. Saudijskog novinara, u saudijskom konzulatu u Turskoj. Ubiše ga i raskomadaše leš (ostaci nisu pronađeni a pitanje je da li ih uošte ima). Pratili ste verovatno šta se dešavalo, pa neću u detalje.

Svetska javnost uhvati saudijsku državu u laži, a nalogodavstvo ide do samog prestolonaslednika. Tramp  uze da spasava prestolonaslednika a cena će pretpostavljam biti da svoju buduću kraljevinu vodi ka još većoj modernizaciji. A Putin iz svojih praktičnih razloga (dogovor oko nafte) i političkih interesa je pomogao Trampu te mladi princ prežive.

Da bi se našao pred  ozbiljnim i teškim zadatkom reformi.

Kašogdžijeva smrt možda spasi druge živote.    

Kada se izborila za sebe, Rahaf je na tviter nalogu napisala:

Don’t let anyone break your wings, you’re free. Fight and get your rights!

Nema potrebe za prevođenjem. Ključne reči: krila, sloboda, borba, prava.

Vaš Branko Al-Rahafi

Kako Vas mi vidimo

Svi mi želimo biti sretni. 

Netko sreću traži u novcu, u drugim ljudima ili kroz toplinu dobrih djela. 

Nije važno gdje i koliko dugo je tražimo, jer kad ju ostvarimo zaboravljamo na put kojim smo prošli kako bismo uživali u trenutku njenog djelovanja.  

Sreća kojom se meni moje srce smije jest sreća kad ugledam polaznike mog plesnog tečaja  kako uživaju plešući, kao jedno, kao pravi tim, zajedno. 

Naime, domena kojom ja usrećujem, barem tako mislim,  i koja mene usrećuje, u to sam siguran, jest  ples. Ples u paru. 

Djelujući kao učitelj plesa plesao sam s različitim osobama.

Svi su oni za mene različiti, uvijek posebni, uvijek dragi. 

Pa makar i  drukčijeg karaktera, drukčijih misli, drukčijeg ponašanja. 

Svatko od njih ima svoju priču, svoj stav, svoj život. 

Neki su posebno duhoviti, neki šutljivi, ponekad i malo mrki. 

Postoje i oni koji samo gledaju, gledaju i ne prilaze. Takvi su mi osobito dragi jer iz njih izrastaju najbolji učenici već s prvim korakom približavanja i otvaranja. 

Postoje  i oni veoma vedrog duha, njihova vedrina ispunjava prostor silnom ljepotom, strašću, srećom i besprijekornim uživanjem. 

Plešući, oni koji liječe plesom svoju tugu kao i oni koji su razočarani, pa i oni koji su izgubili osjećaj onog savršenog uživanja,  prestaju biti tužni, prestaju biti nesretni i nesavršeni. 

Jer ples ne ostavlja prostor za te, uvjetno rečeno, loše emocije. 

Ples ih brzo preusmjeri ka onima ljepšima. 

On nas sve vraća predivnom i dobrodošlom osjećaju sreće i zadovoljstva.

Nitko ne zamjera kada pogriješimo, jer mi, i kada pogriješimo, griješimo zajedno i kao učitelj i kao učenik. 

Ritam kao osnova koja popunjava korake plesa također omogućava naše opuštanje u svakom segmentu uživanja. 

Bez obzira kakvi ste, odnosno kakvi smo, svi mi volimo glazbu, svi mi osjećamo glazbu u sebi na svoj osobni i ujedno najbolji način. Ona nas  pokreće da podijelimo osjećaj i strast plesa plešući  jedni s drugima ali i u svojoj okolini. 

Zamislite samo kako bi svijet izgledao da se zakotrljamo kroz grad uz slow –slow- quick- quick? Vrlo vjerojatno ste  to već pokušali. Ja jesam!

Ono što je posebnost plesa jest njegova beskonačnost. Ples nikada ne prestaje u nama. On je u svakom pokretu, u svakoj našoj životnoj dobi od one najranije pa do kasnih dana. On je tu  kada i nije formalno ples, odnosno određena vrsta plesa. 

Učenjem plesa s instruktorom  plesa širite svoja znanja o plesu, upoznajete nove mogućnosti,  nove korake, razvijate svoje osobne potencijale, jačate ili tek stječete samopouzdanje, uživate u svakom trenutku  njegovog trajanja, nastavljate plesati i kad ste sami. Ne želite da prestane. 

Utječete, bez ikakve sumnje, na sreću, zadovoljstvo i kreativnost  instruktora.

Hrvoje, instruktor plesa

Godišnji odmor (1)

„Kud god se krene korakom, gdje god se okrene pogledom, svugdje naokolo hodajuće samoće sa sladoledom u jednoj ruci i pametnim telefonom u drugoj.“

„Neke poznate dane u tjednu s poznatim rasporedom, u jednom trenutku, odlučno zamjene neki drugi dani za koje inače znamo da postoje, ali nam se teško prisjetiti njihovog imena. 
Jutro, sa svjetlo plavim nebom iznad, i istim takvim ručnikom ispod nas, izmješteni na nekom novom, uglavnom nepoznatom nam mjestu, otkrivamo novu ljepotu već izoštrenim čulima. Također nam se pritom, pruža mogućnost za upoznavanje samoće na 101 način, kako bi se vješto izrazili kuhari pri spravljanju jela ili pisci recepata za veliku knjigu kuharskih vještina. 

Kud god se krene korakom, gdje god se okrene pogledom, svugdje naokolo hodajuće samoće sa sladoledom u jednoj ruci i pametnim telefonom u drugoj. Hodaju tako u raznim okvirima svojeg bića i ogradama svoje samoće. Ponekad se ta ograda razbije prilikom nekog događaja, doticajem s nekim doživljajem, novom porukom na fejsbuku, Instagramu, mailu… ali, njeni okviri ostaju netaknuti. Pogled na te hodajuće samoće još više nas podsjeća na vlastitu i njoj je za let potrebno više od krila, istezanja ruku i napinjanja vratnih žila.

Jedina razlika od „naše“ i „njihove“ samoće jest, da je naša dragovoljno izabrana možda čak i sa tom svrhom da bude ostvarena do krajnjih granica izdržljivosti, a možda i zato da se iz nje nešto izrodi, nešto aktivno, pozitivno, zanimljivo, kao u romanima…, nikad se ne zna. 
Cilj je svakako pustiti mozak na vodu i otpustiti ga u plavetnilo neba da kao zmaj lebdi u našim glavama slobodno i nesputano. Ta neobuzdanost spada u jedan od onih razloga u nizu koji se broje u svrhu smisla postojanja, valjda. Kažu neki pametni ljudi da u životu treba zauzeti položaj, pa ako je moguće skratiti liniju borbene fronte na svim poljima, jer bitka je u svakom slučaju izgubljena – kraj dolazi kad-tad, a samo neizvjesnost njegovog definitivnog oglašenja, u međuvremenu, ostavlja nam prostor za zauzimanje novog položaja, ne misleći pritom na dužinu cijele fronte. Ipak je to samo jedna jedina bitka koja se zove „Život“.

„Život ima točno onu vrijednost koju mu pridajemo“ kaže slavni I. Bergman, a to je jedino što sa svojom voljom možemo učiniti – proživjeti i preživjeti. Ove godine je to ovaj Godišnji odmor. Slijedeće godine isti scenarij, drugo mjesto zbivanja.

M.T.

Živo vrijeme

Treba svakako vratiti bezvremenost i napraviti nesto živo, jos življe od djetinjstva i odrastanja. A Vi to radite. I to je lijepo, najljepše.

Jeste li zapazili koliko puta u danu, satu, životu kažete riječ vrijeme? Pa vrijeme je novac…U moje vrijeme… Kakvo će vrijeme…Vrijeme je za odmor…itd…Sigurno bi više vremena potrošili na brojanje vremena nego na življenje! Mi smo, zapravo vremensko-mislilačka bića koja razbijaju svoj život na sate, minute i sekunde opsjednuti idejom da ćemo struktuiranjem vremena učiniti življenje istog lakšim i jednostavnijim.

No, mora li zaista tako biti? Mora li se vrijeme mjeriti po skali budućoj, prošloj ili se može zastati i početi ga mjeriti u krugovima? Kao što, uostalom i kazaljke na satu idu u krug, zar ne?

Postoje ljudi koji su stvarali i stvaraju ne razmišljajući o vremenu u obliku kazaljki na satu. Oni ne misle na vrijeme u strelicama koje više ili manje ’ubadaju’ kad pogledamo unazad. Oni ne spominju ’neko’ vrijeme: prošlo, buduće.. već ovo sada – živo vrijeme.

Bace težak kamen u mirnu i ustajalu vodu, a probudjeni valovi koje je taj isti kamen uzbudio, u početku snažni, polako se stišavaju obećavajući mirno more. Ta nada da će sve biti ’bezvremeno lijepo’ nas vraća u djetinjstvo kad nije postojao pojam vremena, kad smo u krevet lijegali s maminim poljupcem za laku noć i budili se ujutro ni trenutka stariji! Jutra, poslijepodneva, večeri su prolazili, a mi smo ostajali jednako stari jer naša svijest o starenju i prolasku u vremenu nije se još brojala.I napravili smo mnogo za to vrijeme – odrastali smo. I odrasli.

Treba svakako vratiti bezvremenost i napraviti nešto živo, još življe od djetinjstva i odrastanja. A Vi to radite. I to je lijepo, najljepše.

Mirjana T.

Slobodno vrijeme umirovljenika

Stojim na Glavnom kolodvoru i čekam tramvaj za Frankopansku. Nema ga, opet neki radovi, tipično ljeto u Zagrebu.
Pogledom kružim i promatram ljude na stanici. Radni narod poput mene koji je osuđen provoditi ove vruče dane na radnom mjestu. Sretni ili nesretni najčešće ovisi o danu u tjednu. Ponedjeljkom su uglavnom tmurni, a petkom puno vedriji. Studenti i učenici, sretni jer im je ovo zadnji tjedan predavanja. I na kraju treća skupina koja je najbrojnija oko 8-9 ujutro i, zanimljivo, oko 12-13 popodne. O prve dvije skupine se sasvim dovoljno govori u našim medijima, iako se ništa ne rješava, ali moje misli preokupirala je treća skupina, umirovljenici, kako oni koriste svoje slobodno vrijeme kojega imaju u izobilju.

U uredu se bacam na istraživanje. Prema HZMO-u prosječna mirovina u RH je oko 2.500,00 kn, visina ovisi o vremenu kada se otišlo u mirovinu (prema kojem Zakonu), da li se radi o invalidskoj, starosnoj ili obiteljskoj mirovini, da li je osoba radila u privatnom ili javnom sektoru, itd. Ali kad sve uzmemo u omjer, dolazimo do prosjeka oko 2.500,00 kn.
Ako u kućanstvu žive dva umirovljenika s prosječnim mirovinama, kako oni provode svoje slobodno vrijeme, ili još bolje pitanje, kako bi mogli provoditi slobodno vrijeme?
Prosječna troškovi hrane i režija domaćinstva s dvoje umirovljenika u Zagrebu iznose oko 3.600,00 kn. U te troškove nisu uračunati troškovi zdravstvene njege i pretpostavka je da nemaju osobni automobil. Ako dodamo još troškove zdravstvene njege – dvije police dopunskog zdravstvenog osiguranja i dodatna plaćanja lijekova u ljekarni, prosječni troškovi domaćinstva rastu na 4.000,00 kn. Dakle, našim umirovljenicima ostaje oko 1.000,00 kn. I što s njima?

Moram naglasiti da je ova priča postavljena u idealne uvjete, poznato je da postoji jako puno umirovljenika koji su ispod navedenog standarda ali i oni koji imaju veća primanja.
Ako naši umirovljenici odluče pola od ostatka primanja pokloniti svojoj djeci i/ili unucima, njima ostaje oko 500,00 kn potrošiti samo na sebe, ali gdje?

Danas je već dobro poznato da ako ljudi aktivno provode dane u mirovini, dulje žive, zdraviji su i zadovoljniji. Najgora opcija je sjediti u kući i ništa si ne priuštiti, jer, ipak su to ljudi koji su cijeli život radili, zašto?
U razvijenim zemljama umirovljenici prodaju ili poklanjaju nekretnine i ostatak života provode u putovanjima i druženju. Na putovanjima upoznaju nove kulture, ljude, zabavljaju se (društvene igre i ples). Možda si naši umirovljenici ne mogu priuštit sve to, ali mogu barem neke segmente.

U Zagrebu postoje razne udruge za starije osobe koje za malo novca pružaju starijoj populaciji dovoljno veselja da bi oni živnuli. Tako naši umirovljenici mogu igrati razne društvene igre sa svojom generacijom (bingo, bridž,…). Nadalje su organizirani razni jednodnevni izleti za 80-120 kn po osobi. A za one koji vole pokret i ples, postoje udruge koje daju tečaj plesa i organiziraju plesnjake za svoje članove. I to ne bilo kakve plesnjake, balove, za koje se sudionici uređuju i pokazuju sve što znaju i ne znaju, uz puno zabave, smijeha, podrške i razumijevanja.

Pa zašto ne potrošiti 500 kn na sebe svaki mjesec ako će dobiti puno novih prijatelja, proširiti si vidike i prisjetiti se kako smo se svi nekada zabavljali. Nekada, kada su na svakoj terasi plesali parovi uz živu glazbu. I to ne samo na moru, nego i u Zagrebu, Osijeku i drugim gradovima diljem lijepe naše.

I na kraju, svaki stari bračni par, kada bi nekoliko puta mjesečno zaplesao valcer , sambu ili rumbu, sjetili bi se zašto su toliko godina zajedno i koliko se vole! A za to im ne treba puno novaca, samo dobra volja!

Borna

Smeta li vas kada vas netko opiše kao osobu “starije životne dobi“?

Moja mama inzistira da se na Uskrs pozovu obiteljski prijatelji koji su sami i bez vlastitih obitelji. U našem slučaju to su uglavnom prijatelji moje majke u dobi preko osamdeset i pet godina te smješteni u domovima za umirovljenike, odnosno domovima za starije i nemoćne, staračkim domovima, ustanovama drugih srodnih naziva ali istog sadržaja. Između ostalih tema, nametnulo se i pitanje što ih najviše veseli ili rastužuje u tim sredinama, odnosno u njihovoj dobi.
Nitko se, bitno, ne žali na uvjete smještaja. Prihvaćaju i zdravstvene teškoće kao i ograničenja koja starost donosi. Glavnu zamjerku takvom organiziranom smještaju barba Ante opisuje činjenicom da su okruženi „starcima“. Iako sâm, po kriteriju godina, starac, ni on a ni ostali očito to nisu po svojim očekivanjima, duhu, interesima. Odbijaju da ih se zove „starcima“.
Opisuju da im u njihovoj blizini nedostaju mlađi, njihova mladenačka poletnost, bezbrižnost, veselje, ideje i teme. Ne vole stalno slušati o bolestima, financijskim teškoćama, malim penzijama. Rado bi vidjeli neka nova lica. Vesele se svakom susretu ili druženju u kojem sudjeluju mlađi. Ta želja za prisustvom mlađih ide kod nekih do te mjere da predlažu da se u domovima smjeste i vrtići za malu djecu.
Smeta li vas kada vas netko opiše kao osobu “starije životne dobi“? Je li naš naziv „Old and Gold Club – udruga za promicanje interesa osoba starije životne dobi“ unatoč pridjevu Gold ipak pogrešno odabran naziv?
Evo kako su neke moje prijateljice na to odgovorile:
„Meni svo to definiranje – stariji, srednji, naglašavanje… nema smisla. Mislim – nema smisla naglašavati.  Samo ime kluba i sve na www dovoljno govori.  Ono što trebamo poručiti jest da smo Gold,  da smo posebni (po pristupu, pogledu, viziji). Ima 190.809(?) raznoraznih klubova, udruga ljudi starije životne dobi,  srednje… Po čemu smo mi različiti?!  Ponavljanjem te čarobne: “starije životne dobi” trpamo sami sebe u kalup u kojem zapravo nismo.  Zaista nismo!  Elitizam ne znači razliku.  Razlika je u našim glavama.  ……. Interes osoba starije, srednje, mlađe …. bilo koje dobi je da nisu segregirani,  da se miješaju u svim skupinama… Da budu prihvaćeni,  da mogu prihvatiti sve skupine, sve ljude kao ravnopravne. Isticanjem dobi sami sebe trpamo u ladicu, u šablonu. Sigurna sam da nitko od nas to ne želi.  Zbog toga bih izbjegla spominjanje te sintagme na tako formalan, uobičajen način. Mislim da se osim organizacije i spominjanja “starije dobi”  moramo fokusirati na dobru energiju koju imamo kao ekipica.  Moramo ju razvijati, ona može biti poticaj. Od ljudi, mlađih, koji su išli kod Tihaća na školicu,  a trenirali istovremeno i kod drugih čula sam sjajnu pohvalu: nigdje nisu osjetili zajedništvo, drugarstvo, pozitivu kao u našoj grupi. Kažu: Tam svi plešu sami za sebe i nema komunikacije… Mislim da je to važno i da to trebamo osvijestiti i isfurati, naglasiti. I očuvati!„ (Divna)
„Ja hodam na terapije, sat i pol dnevno – to je zdravstveni bilten. Pisanje na blogu – teško mi je pisati o starijim ljudima. Nikada nisam na takav način dijelila ljude, odnosno biološka podjela mi nije zanimljiva. Kako sam ful socijalno orijentirana,  smetao me medijski kult mladosti i kad sam sama bila mlada. U mom sistemu vrijednosti, što ne kažem da je ispravno ili bilo što na što treba biti ponosan, postoje zanimljivi i dobri ljudi. Ima dosadnih i podsmješljivih mladih, a ima i starih. Mnogi stari su se zabili u kuće, rješavaju križaljke, tragaju  i gledaju serije a mnogi mladi se drogiraju, piju, nikud ne idu (posao -kuća ) i gledaju u mobitele. No, past će mi nešto napamet o plesu… kada se zaboravlja na smrt.„ (Jeja)
Možemo li razbiti taj osjećaj da smo, nakon određenih godina, odloženi u ladicu s natpisom “starije osobe“ i osuđeni na točno određenu shemu ponašanja nas prema drugima i drugih prema nama?
Možda bi plesovi koji se povremeno organiziraju trebali okupiti i mlađe članove obitelji ili mlađe prijatelje i njihovu djecu? Prisjećam se da sam svojedobno ponudila jednom domu organizaciju jednog plesnog šoua (o mom trošku), no ravnateljica nije na to pristala. Organizacijski razlozi! Ne mogu prihvatiti da jedan broj stanovnika doma ne bi rado vidio izvedbu tanga, rumbe, sambe i drugih latino i standardnih plesova, pa čak i zaplesao.

Možda umjesto izdvojenih izleta na koje idu samo stanovnici određenog doma ili članovi određene umirovljeničke udruge, treba nastojati organizirati mješovite izlete s mlađima?

Možda bi trebalo organizirati glazbene večeri sa zabavnom, plesnom glazbom, a ne nužno klasičnom odnosno crkvenom?

Možda u svakodnevni život doma ili udruge treba uključiti sadržaje koje uobičajeno pripisujemo mlađima (modne revije, posjet vizažiste, reviju frizura, neke druge tečajeve osim pletenja i vezenja, nastupe stand-up komičara)?

U svakom slučaju mislim da bi trebalo napraviti anketu što bi ih posebno razveselilo, a što ih rastužuje.

A do tada, povedimo članove svojih obitelji, odnosno prijatelje koji žive u takvim ustanovama, češće u „svijet mlađih“, upoznajmo ih s našim drugim prijateljima, uključimo ih češće u događaje kao što su proslave rođendana izvan domova i posvetimo im dodatnu pažnju.