Kako Vas mi vidimo

Svi mi želimo biti sretni. 

Netko sreću traži u novcu, u drugim ljudima ili kroz toplinu dobrih djela. 

Nije važno gdje i koliko dugo je tražimo, jer kad ju ostvarimo zaboravljamo na put kojim smo prošli kako bismo uživali u trenutku njenog djelovanja.  

Sreća kojom se meni moje srce smije jest sreća kad ugledam polaznike mog plesnog tečaja  kako uživaju plešući, kao jedno, kao pravi tim, zajedno. 

Naime, domena kojom ja usrećujem, barem tako mislim,  i koja mene usrećuje, u to sam siguran, jest  ples. Ples u paru. 

Djelujući kao učitelj plesa plesao sam s različitim osobama.

Svi su oni za mene različiti, uvijek posebni, uvijek dragi. 

Pa makar i  drukčijeg karaktera, drukčijih misli, drukčijeg ponašanja. 

Svatko od njih ima svoju priču, svoj stav, svoj život. 

Neki su posebno duhoviti, neki šutljivi, ponekad i malo mrki. 

Postoje i oni koji samo gledaju, gledaju i ne prilaze. Takvi su mi osobito dragi jer iz njih izrastaju najbolji učenici već s prvim korakom približavanja i otvaranja. 

Postoje  i oni veoma vedrog duha, njihova vedrina ispunjava prostor silnom ljepotom, strašću, srećom i besprijekornim uživanjem. 

Plešući, oni koji liječe plesom svoju tugu kao i oni koji su razočarani, pa i oni koji su izgubili osjećaj onog savršenog uživanja,  prestaju biti tužni, prestaju biti nesretni i nesavršeni. 

Jer ples ne ostavlja prostor za te, uvjetno rečeno, loše emocije. 

Ples ih brzo preusmjeri ka onima ljepšima. 

On nas sve vraća predivnom i dobrodošlom osjećaju sreće i zadovoljstva.

Nitko ne zamjera kada pogriješimo, jer mi, i kada pogriješimo, griješimo zajedno i kao učitelj i kao učenik. 

Ritam kao osnova koja popunjava korake plesa također omogućava naše opuštanje u svakom segmentu uživanja. 

Bez obzira kakvi ste, odnosno kakvi smo, svi mi volimo glazbu, svi mi osjećamo glazbu u sebi na svoj osobni i ujedno najbolji način. Ona nas  pokreće da podijelimo osjećaj i strast plesa plešući  jedni s drugima ali i u svojoj okolini. 

Zamislite samo kako bi svijet izgledao da se zakotrljamo kroz grad uz slow –slow- quick- quick? Vrlo vjerojatno ste  to već pokušali. Ja jesam!

Ono što je posebnost plesa jest njegova beskonačnost. Ples nikada ne prestaje u nama. On je u svakom pokretu, u svakoj našoj životnoj dobi od one najranije pa do kasnih dana. On je tu  kada i nije formalno ples, odnosno određena vrsta plesa. 

Učenjem plesa s instruktorom  plesa širite svoja znanja o plesu, upoznajete nove mogućnosti,  nove korake, razvijate svoje osobne potencijale, jačate ili tek stječete samopouzdanje, uživate u svakom trenutku  njegovog trajanja, nastavljate plesati i kad ste sami. Ne želite da prestane. 

Utječete, bez ikakve sumnje, na sreću, zadovoljstvo i kreativnost  instruktora.

Hrvoje, instruktor plesa

Godišnji odmor (1)

„Kud god se krene korakom, gdje god se okrene pogledom, svugdje naokolo hodajuće samoće sa sladoledom u jednoj ruci i pametnim telefonom u drugoj.“

„Neke poznate dane u tjednu s poznatim rasporedom, u jednom trenutku, odlučno zamjene neki drugi dani za koje inače znamo da postoje, ali nam se teško prisjetiti njihovog imena. 
Jutro, sa svjetlo plavim nebom iznad, i istim takvim ručnikom ispod nas, izmješteni na nekom novom, uglavnom nepoznatom nam mjestu, otkrivamo novu ljepotu već izoštrenim čulima. Također nam se pritom, pruža mogućnost za upoznavanje samoće na 101 način, kako bi se vješto izrazili kuhari pri spravljanju jela ili pisci recepata za veliku knjigu kuharskih vještina. 

Kud god se krene korakom, gdje god se okrene pogledom, svugdje naokolo hodajuće samoće sa sladoledom u jednoj ruci i pametnim telefonom u drugoj. Hodaju tako u raznim okvirima svojeg bića i ogradama svoje samoće. Ponekad se ta ograda razbije prilikom nekog događaja, doticajem s nekim doživljajem, novom porukom na fejsbuku, Instagramu, mailu… ali, njeni okviri ostaju netaknuti. Pogled na te hodajuće samoće još više nas podsjeća na vlastitu i njoj je za let potrebno više od krila, istezanja ruku i napinjanja vratnih žila.

Jedina razlika od „naše“ i „njihove“ samoće jest, da je naša dragovoljno izabrana možda čak i sa tom svrhom da bude ostvarena do krajnjih granica izdržljivosti, a možda i zato da se iz nje nešto izrodi, nešto aktivno, pozitivno, zanimljivo, kao u romanima…, nikad se ne zna. 
Cilj je svakako pustiti mozak na vodu i otpustiti ga u plavetnilo neba da kao zmaj lebdi u našim glavama slobodno i nesputano. Ta neobuzdanost spada u jedan od onih razloga u nizu koji se broje u svrhu smisla postojanja, valjda. Kažu neki pametni ljudi da u životu treba zauzeti položaj, pa ako je moguće skratiti liniju borbene fronte na svim poljima, jer bitka je u svakom slučaju izgubljena – kraj dolazi kad-tad, a samo neizvjesnost njegovog definitivnog oglašenja, u međuvremenu, ostavlja nam prostor za zauzimanje novog položaja, ne misleći pritom na dužinu cijele fronte. Ipak je to samo jedna jedina bitka koja se zove „Život“.

„Život ima točno onu vrijednost koju mu pridajemo“ kaže slavni I. Bergman, a to je jedino što sa svojom voljom možemo učiniti – proživjeti i preživjeti. Ove godine je to ovaj Godišnji odmor. Slijedeće godine isti scenarij, drugo mjesto zbivanja.

M.T.