Ples je drustveni fenomen i zaslužuje pažnju pa i na ovom blogu. Kroz razgovore o tom fenomenu pojavili su se određeni stavovi koje niže iznosim.
Iako nas ples, kretanje tijela prema ritmu glazbe, prati od djetinjstva, te iako kroz takvo kretanje možemo izraziti, a i izražavamo, emocije, razvijamo buduće partnerske i druge društvene odnose, izravno utječemo na vlastito raspoloženje odnosno duševno i tjelesno zdravlje, s vremenom ipak odustajemo od plesa ili ga prakticiramo kada je neizbježno, tj. kada se to od nas očekuje, ali ne i spontano.
Na svadbi ćemo otplesati pokoji ples. Za mnoge je novogodišnji valcer ujedno i jedini ples u toj godini. „Odradit“ ćemo maturalni ples s djetetom. Rijetki se ohrabruju na napredak u plesu, npr. učenjem plesa u plesnim školama, po raznim tečajevima ili čak u obiteljskom krugu. Čak i kada krenu – brzo odustaju! Zadovoljavaju se tek minimumom koji im je potreban za, na primjer, ples mladenaca.
Ali kada ste zadnji puta donijeli odluku da odete na ples samo da bi plesali (obavezno pogledati, Bilo sami, bilo s partnerom ili s bračnim drugom?)
Da žene vole plesati je općepoznata činjenica. Rijetke su one koje ne vole. Mnoge ipak ne odlaze na ples, naročito one koje su u vezi. Razlog su u pravilu njihovi partneri. Ili ih nemaju, ili su u pitanju muškarci koji „ne vole“ plesati, ili baš te subote imaju „pametniji“ posao od plesanja. Na primjer, kafić „s dečkima“, nogomet „s dečkima“ i još neke takve rekreacije ali u pravilu „s dečkima“.
Žene rado pogledaju film s plesnom tematikom. Muškarci bježe od takvih filmova.
Priznajmo, ples je otvoreno erotska izložba tijela u pokretu. Znakovita rečenica Jennifer Lopez u filmu „Let`s dance“(Zaplešimo): „Rumba je vertikalna ekspresija horizontalne želje“
Sport, za razliku od plesa, uglavnom nastoji sakriti seksualnu-erotsku dimenziju. Pa čak i kada gledamo žensku gimnastiku, umjetničko klizanje ili sinkronizirano plivanje, ne obraćamo pažnju na tijelo već više na vještine sportašica.
U svakodnevnom zivotu tijelo je neutralno.
A ples? Ples je, na neki način, prijestup, kršenje pravila svakodnevnog tjelesnog ponašanja. Plesač privlači pogled i pruža se pogledu.
Partneri intuitivno prepoznaju tu „opasnost“ pa svojim partnericama brane odlaske na ples, obeshrabruju ih, ignoriraju, ili ih vežu samo uz sebe kao plesača.
Kroz povijest, izložba tijela u pokretu, pa još i erotska, bila je dopustiva samo ako je bila „zapakirana“ u određena društvena pravila. Društvena pravila ponašanja nalagala su nenametanje vlastitog tijela (ni svojeg raspoloženja) drugima. Bečki se valcer smatrao previše „slobodnim“ i stoga neprihvatljivim plesom. No, izdržao je osudu. Pravila se mijenjaju kroz vrijeme i prostor, ali postoje. Očekuje se, pa čak i danas, plesanje na određenom mjestu i na određeni način. Danas smo bitno „slobodniji“ ali možda je i to privid.
Svaka „otkačenost“ od društvenih pravila i dalje se, manje ili više, potajice ili čak i javno kritizira.
Zašto muškarci ne vole plesati? Stide li se muškarci? Zašto se stide, ako se stide?
Vjerojatno se stide!
Ne vole biti predmetom promatranja. Oni mogu promatrati no njih se ne može. Boje se kritičkog ocijenjivanja.
Neki lošije izgledaju, neki slabo plešu, neki su smiješni, pa im se rugaju. Čini mi se da je stid naročito prisutan u plesovima u dvoje. Hrabriji su, naročito mlađi, kada plešu solo. Možda vježbaju kući pred ogledalom pa kada se ohrabre pokazati vani, vladaju situacijom. S partnericom nikad ne znaš hoće li te ostaviti na podiju, pokazati nezadovoljstvo plesnom vještinom…
Tvoja partnerica je samo tvoja i to nitko ne smije gledati!
Posebno me frustrira često izjednačavanje plesača s gay muškarcem. To smatram najjadnijim izgovorom za mucho macho kukavičluk.
Barem meni je to zaista čudno, jer u vrijeme u kojem sam intenzivno plesala, vrijeme mladosti, najbolji plesači su imali najviše cura, a to su bile i najbolje cure. Mislim da je i danas dobar plesač privlačniji mnogim predstavnicama ženskog roda od onog koji to nije.
S druge strane ti mucho macho primjerci u pravilu, bili oni sami ili u partnerskoj vezi, uporno forsiraju druženje „s dečkima“.
Da doista ne vole plesati je manje vjerojatno!
Zašto tako mislim? Zato jer je ples osnova kretanja svakog bića, govor kroz pokret, unutarnja potreba, manje ili jače potisnuta, manje ili jače izražena, kako žene tako i muškarca. A potreba postoji i ne može ju se voljeti ili ne. Ona je jednostavno tu.
Problem je kako motivirati muškarce da shvate da je ples za njihove partnerice ali i za njih same bitan. Ne samo za njihove partnerske, već i za obiteljske ali i šire međusobne odnose. Naročito je bitan za fizičko i psihičko zdravlje svakog od njih.
„Dok plešeš ne umireš!“. Tu sam rečenicu čula od moje prijateljice, ona negdje pročitala ali nismo zapamtile autora.
Dakle, kako suzbiti sram i nelagodu kod mnogih naših dragih muževa, očeva, sinova, partnera već na sam spomen plesa.
Najbitnije je da svom partneru jasno stavimo do znanja da želimo plesati.
Objasniti kako je potrebno da se i on u to uključi.
Objasniti u kojoj mjeri nam je to značajno.
Zahtijevati i ne prihvatiti odbijanje.
Odlučiti se na zajedničko pohađanje plesnog tečaja. Na početničkim tečajevima rijetko tko zna plesati, pa neće biti prilike za neugodu i sram.
Ukazati da će se takvim odlaskom steći nova poznanstva, vjerojatno vrlo ugodna, a što sve oplemenjuje svakodnevnicu.
Povremeno doma zaplesati, a svakako odrediti barem jednom mjesečno odlazak na plesnjak. Neće propasti svijet niti kućni budžet ako jednom mjesečno par izađe van i pleše. Upravo suprotno, međusobni odnosi će postati kvalitetniji.
Animirati prijateljske parove na zajednični izlazak i učenje.
Konačno, vlastitu djecu, naročito mušku, educirati o važnosti plesa i potrebi da nauče plesati, jer su to naši budući muževi, očevi, sinovi, partneri, a ples je i dio opće kulture koju svaka osoba mora steći i razvijati.