Smeta li vas kada vas netko opiše kao osobu “starije životne dobi“?

Moja mama inzistira da se na Uskrs pozovu obiteljski prijatelji koji su sami i bez vlastitih obitelji. U našem slučaju to su uglavnom prijatelji moje majke u dobi preko osamdeset i pet godina te smješteni u domovima za umirovljenike, odnosno domovima za starije i nemoćne, staračkim domovima, ustanovama drugih srodnih naziva ali istog sadržaja. Između ostalih tema, nametnulo se i pitanje što ih najviše veseli ili rastužuje u tim sredinama, odnosno u njihovoj dobi.
Nitko se, bitno, ne žali na uvjete smještaja. Prihvaćaju i zdravstvene teškoće kao i ograničenja koja starost donosi. Glavnu zamjerku takvom organiziranom smještaju barba Ante opisuje činjenicom da su okruženi „starcima“. Iako sâm, po kriteriju godina, starac, ni on a ni ostali očito to nisu po svojim očekivanjima, duhu, interesima. Odbijaju da ih se zove „starcima“.
Opisuju da im u njihovoj blizini nedostaju mlađi, njihova mladenačka poletnost, bezbrižnost, veselje, ideje i teme. Ne vole stalno slušati o bolestima, financijskim teškoćama, malim penzijama. Rado bi vidjeli neka nova lica. Vesele se svakom susretu ili druženju u kojem sudjeluju mlađi. Ta želja za prisustvom mlađih ide kod nekih do te mjere da predlažu da se u domovima smjeste i vrtići za malu djecu.
Smeta li vas kada vas netko opiše kao osobu “starije životne dobi“? Je li naš naziv „Old and Gold Club – udruga za promicanje interesa osoba starije životne dobi“ unatoč pridjevu Gold ipak pogrešno odabran naziv?
Evo kako su neke moje prijateljice na to odgovorile:
„Meni svo to definiranje – stariji, srednji, naglašavanje… nema smisla. Mislim – nema smisla naglašavati.  Samo ime kluba i sve na www dovoljno govori.  Ono što trebamo poručiti jest da smo Gold,  da smo posebni (po pristupu, pogledu, viziji). Ima 190.809(?) raznoraznih klubova, udruga ljudi starije životne dobi,  srednje… Po čemu smo mi različiti?!  Ponavljanjem te čarobne: “starije životne dobi” trpamo sami sebe u kalup u kojem zapravo nismo.  Zaista nismo!  Elitizam ne znači razliku.  Razlika je u našim glavama.  ……. Interes osoba starije, srednje, mlađe …. bilo koje dobi je da nisu segregirani,  da se miješaju u svim skupinama… Da budu prihvaćeni,  da mogu prihvatiti sve skupine, sve ljude kao ravnopravne. Isticanjem dobi sami sebe trpamo u ladicu, u šablonu. Sigurna sam da nitko od nas to ne želi.  Zbog toga bih izbjegla spominjanje te sintagme na tako formalan, uobičajen način. Mislim da se osim organizacije i spominjanja “starije dobi”  moramo fokusirati na dobru energiju koju imamo kao ekipica.  Moramo ju razvijati, ona može biti poticaj. Od ljudi, mlađih, koji su išli kod Tihaća na školicu,  a trenirali istovremeno i kod drugih čula sam sjajnu pohvalu: nigdje nisu osjetili zajedništvo, drugarstvo, pozitivu kao u našoj grupi. Kažu: Tam svi plešu sami za sebe i nema komunikacije… Mislim da je to važno i da to trebamo osvijestiti i isfurati, naglasiti. I očuvati!„ (Divna)
„Ja hodam na terapije, sat i pol dnevno – to je zdravstveni bilten. Pisanje na blogu – teško mi je pisati o starijim ljudima. Nikada nisam na takav način dijelila ljude, odnosno biološka podjela mi nije zanimljiva. Kako sam ful socijalno orijentirana,  smetao me medijski kult mladosti i kad sam sama bila mlada. U mom sistemu vrijednosti, što ne kažem da je ispravno ili bilo što na što treba biti ponosan, postoje zanimljivi i dobri ljudi. Ima dosadnih i podsmješljivih mladih, a ima i starih. Mnogi stari su se zabili u kuće, rješavaju križaljke, tragaju  i gledaju serije a mnogi mladi se drogiraju, piju, nikud ne idu (posao -kuća ) i gledaju u mobitele. No, past će mi nešto napamet o plesu… kada se zaboravlja na smrt.„ (Jeja)
Možemo li razbiti taj osjećaj da smo, nakon određenih godina, odloženi u ladicu s natpisom “starije osobe“ i osuđeni na točno određenu shemu ponašanja nas prema drugima i drugih prema nama?
Možda bi plesovi koji se povremeno organiziraju trebali okupiti i mlađe članove obitelji ili mlađe prijatelje i njihovu djecu? Prisjećam se da sam svojedobno ponudila jednom domu organizaciju jednog plesnog šoua (o mom trošku), no ravnateljica nije na to pristala. Organizacijski razlozi! Ne mogu prihvatiti da jedan broj stanovnika doma ne bi rado vidio izvedbu tanga, rumbe, sambe i drugih latino i standardnih plesova, pa čak i zaplesao.

Možda umjesto izdvojenih izleta na koje idu samo stanovnici određenog doma ili članovi određene umirovljeničke udruge, treba nastojati organizirati mješovite izlete s mlađima?

Možda bi trebalo organizirati glazbene večeri sa zabavnom, plesnom glazbom, a ne nužno klasičnom odnosno crkvenom?

Možda u svakodnevni život doma ili udruge treba uključiti sadržaje koje uobičajeno pripisujemo mlađima (modne revije, posjet vizažiste, reviju frizura, neke druge tečajeve osim pletenja i vezenja, nastupe stand-up komičara)?

U svakom slučaju mislim da bi trebalo napraviti anketu što bi ih posebno razveselilo, a što ih rastužuje.

A do tada, povedimo članove svojih obitelji, odnosno prijatelje koji žive u takvim ustanovama, češće u „svijet mlađih“, upoznajmo ih s našim drugim prijateljima, uključimo ih češće u događaje kao što su proslave rođendana izvan domova i posvetimo im dodatnu pažnju.